Kiselina

  I opet prsti lete na tipke,žude da otplesaju ples po tastaturi a ni oni sami ne znaju korake...bitno je da plešu. I dok me hladan vazduh grize pri svakom udisaju,ostajem bez zraka po ko zna koji put. Kišne kapi bore se sa pahuljama snijega,kao da se inate i na kraju..niti je kišno niti je snježno. I preklinjem nebo da mi pošelje Rusku zimu,da me pokriju slojevi snijega i da zabijeli sve,i da hladnoća nagrize sve...i ljubav,i mržnju,i srdžbu i bijes,i onaj inat što se zavukao u kosti i kao rak se nastanio,i da ubije tišinu..tu kiselinu koja mi nagriza organe iznutra a da ni svjesna više nisam. Ta tišina koja je postala dio mene i koju nosim sa sobom,ne znam gdje je...al podsjeti me svaki put svojim ugrizom da je prisutna. Taj tupi bol koji odjekuje više od bilo kojeg zvuka vrati me u javu i surovo me baci na tlo...i opet...tu sam...tamo gdje sam i ostala,nisam se pomaknula. Vjetar me uzima pod svoje,i nosi me visoko,a bojim se visine...ne bojim se padanja,padala sam i prije,i nije to strašno,čak i ne boli. Više boli onaj ugriz kiseline,koji se provlači kroz ušnu šupljinu i srasta sa mojim moždanim stablom i spaja se sa axonima. I onda vrisnem,iz najmanjih žila vrisnem da ne bih zaboravila kako prava buka zvuči,da na tren zaboravim na oluju koja nosi sve pred sobom i koja će me ponovo vratiti na tlo,i ponavljam ti,ne bojim se pada...bojim se visine,te neistražene visine koja me vuče i taman kad joj pružim  ruku,onaj vjetar promjeni smjer,i vrati me nazad,kao da nisam spremna na ono što se nalazi tamo,i kako onda znaš kad si spreman? Upravo tako...nećeš ni znati,jer ne postoji pravi trenutak,svaki je pravi ako to želiš,a ja baš želim,a kao da je željeti dovoljno.